Podrumko

Abstract

Između ponoći i jednog sata oživi sve ono za što glupi ljudi vjeruju da oživjeti ne može. Ali zaista, mnogobrojne stvari koje inače samo ukočeno i mirno leže, kao da ne mogu reći ni „dobar dan“, sve one u to vrijeme ožive. I ne brinu mnogo o tome vjeruju li glupi ljudi u to ili ne. Tako i u tom starom gradiću oživje sve kada sat sa zvonika crkve Presvete Djevice Marije s dvanaest muklih, teških udaraca otkuca ponoć. Kamenje na pločniku počelo je razgovarati s vlatima trave koja je među njim rasla i pitalo je koliko još misli ostati. Zabati i erkeri kuća u uskim zamršenim uličicama kimali su jedni drugima, a ulične svjetiljke žalile su se na vjetar; prehladile su se jer on tako bezobzirno mijenja smjer.Također oživje sve i u starom vinskom podrumu staroga gradića. Mnogobrojne bačve koje stajahu jedne pokraj drugih, velike i male, zijevnuše i protegnuše se i ispružiše se, a kad bi jedna drugu pritom gurnula, rekla bi: „Oh, tisuću puta oprostite!“ Jer bačve su vrlo pristojne i znaju se lijepo ponašati. Tada bi sve uspravno stale na svoje debele nožice – naime, bačve imaju nožice, ako glupi ljudi ne znaju ni to – i sve bi se klanjale jedne drugima i kimale si i pozdravljale se na sve stane.