Motiv silaska u podzemlje u grčkom i latinskom pjesništvu

Abstract

Silazak u podzemlje ili katabaza mitološki je, ali i književni motiv prisutan u religijama i književnostima mnogih naroda. U proučavanju epske književnosti katabaza se definira kao priča o silasku žive osobe koja posjeduje određene kvalitete u podzemni svijet mrtvih s nekim ciljem i njezino vraćanje među žive. U ovom se radu prikazuju reprezentativni primjeri katabaze u grčkoj, rimskoj i hrvatskoj novolatinskoj književnosti. Počinje se s grčkom epikom, odnosno 11. pjevanjem Odiseje i homerskom Himnom Demetri, a nastavlja se pričama o katabazi Tezeja i Piritoja i Heraklovu silasku u Had po Kerbera. U rimskoj književnosti, uz najpoznatiju katabazu, Enejinu u 6. pjevanju Eneide, predstavlja se i Orfejeva katabaza u 10. pjevanju Metamorfoza te Psihina u Apulejevim Metamorfozama ili Zlatnom magarcu, te se spominje i obrada toga motiva u Apokolokintozi Seneke Mlađeg. Hrvatski humanistički autor Jakov Bunić izložio je Heraklovu katabazu u epiliju De raptu Cerberi, pridajući joj alegorijsko tumačenje u kontekstu kršćanske vjere. Također, u radu se primjenjuje klasifikacija J. L. Calva Martineza, prema kojoj po razlogu silaska u podzemlje postoji nekromantska katabaza (npr. Odisejeva), romantična (npr. Orfejeva) i obijesna (npr. Heraklova) katabaza.

Keywords

• katabaza
• epika
• Odiseja
• Vergilije
• Apulej
• Jakov Bunić