Zbornik Radova Pravnog Fakulteta u Splitu (Jul 2012)
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava (članak 6) i Zakon o upravnim sporovima iz 2010
Abstract
Upravno sudstvo podliježe više manje istim ograničenjima u raznim zemljama, premda postoje određene razlike u odnosu na prihvaćeni model: postavlja se pitanje kako pomiriti s jedne strane zahtjeve građana, njihovu želju da im sporovi budu riješeni i paralelni društveni trend sve većeg broja sudskih postupaka i s druge strane europske zahtjeve koji traže da se sudi u razumnom roku, a istovremeno strankama ponudi rješenje u vidu jasne i razumljive odluke? Nisu su se sve zemlje opredijelile za ista rješenja. Sama koncepcija sudske kontrole uprave navela je suce da razviju vlastite metode. Zato Europsko pravo, a posebno odredbe članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava u velikoj mjeri eksplicitno objasnio i protumačio, potiču neku vrstu „normalizacije“, odnosno ujednačavanja upravnosudskog postupka. Većina je država ugradila Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svoj pravni poredak, bilo na način da su prenijele osnovna načela u vlastiti Ustav bilo putem zakonskih tekstova o postupku (npr. ugrađivanje Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u irsko pravo 2003. godine) ili su pak omogućile izravno pozivanje na tekst Konvencije. Utjecaj Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda vidljiv je kako u pristupu sudu ili pokretanju sudskog postupka, koji ne smije biti pretjerano restriktivan, tako i u samomo vođenju sudskog postupka.
