Kuća zalazećeg sunca. Moja koža. Lavirint.

Abstract

KUĆA ZALAZEĆEG SUNCA Sunce se spustilo na krov trošne kuće, Baš poput lopte što bi je dječaci šutirali, I krvari: sivi crijepovi zarumenili Kao da se purpurna rijeka slila niz njih Sve do prozora, onih koji ne gledaju vani, Prozora koji gledaju samo unutra. A unutra nema više ničega, ništa da šušne, Niti da protrče malehne nožice, Ni osmjeha u dragane, ni lupkanja loncima, Niti onih tihih zvukova što ih steru žene.