Zbornik Radova Pravnog Fakulteta u Splitu (Dec 2011)
Quo vadis hrvatsko športsko pravo (posebno na primjeru nacionalnog športskog saveza u stečaju i pretvorbe športskih objekata)
Abstract
Športsko pravo je dosta mlada pravna grana, što po naravi stvari znači i opasnost od određenih nedostataka kojih nema u tradicionalnim pravnim granama kao što je npr. građansko ili kazneno pravo. Obzirom na pravno načelo koje kao trajno vrijedi u pravu općenito lex specialis derogat legi generali relativno je lako kada ta posebna (športska u ovom slučaju) pravna norma postoji. Međutim, kada se u jednom tako naglašeno posebnom području (prepunom specifičnosti) kao što je šport dogodi da posebne pravne norme nema i kada je nužno primijeniti onu pravnu normu kod čijeg donositelja zasigurno u razmišljanju nije bilo športa, nastaje problem, ponekad čak i prava pravna katastrofa. Drukčije sigurno nije moguće ocijeniti situaciju postojanja normative koja spriječava osnivanje drugog nacionalnog saveza dok postoji onaj nad kojim je otvoren stečaj, a još više kada dođe do otkupa tražbina prema stečajnom dužniku i na taj način preuzimanja stečajnog dužnika sa svim pravima (uključujući i onaj članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru) kao da se radi o stečaju neke tvornice npr. Jedini izlaz je u donošenju posebne, izvorno športske specijalističke pravne norme, ako je ikako moguće čak i uz tzv. povratni ili retroaktivni učinak te norme. Neposredan povod ovom tekstu su događanja u hrvatskom športu na način da su dva hrvatska nacionalna športska saveza (odbojka i golf) doživjela stečajni postupak i primjenu onih pravnih normi (jer drugih nema) koja vrijede npr. za stečaj trgovačkih društava.Nažalost, reakcija hrvatskog zakonodavca na način koji je bio za očekivati (ali i zahtijevati) je izostala i otvorila (još jednom) ustavnopravno pitanje da li i što učiniti (unutar sustava trodiobe vlasti) i kako sankcionirati (osim rezultatom na izborima) nedopustivu pasivnost zakonodavca koja se na primjeru športskog prava dogodila već više puta, a kao stalno obilježje u pravu općenito je postojeća i dogodila se i događa previše puta, gotovo da postaje modus operandi, i to modus operandi istog zakonodavca koji brojem donesenih propisa svake godine dospijeva u sam svjetski vrh zakonodavaca mjerenih po tom kriteriju (što nažalost po naravi stvari znali i njihv loš kvalitet i, posljedično, ne samo veliki broj novela nego i veliki broj intervenmcija Ustavnog suda Republike Hrvatske).
