Poimanje invaliditeta u pontifikatu Ivana Pavla II.

Abstract

Ivan Pavao II. je tijekom svog dugog pontifikata unutar pojedinih enciklika, govora i poruka pokazao veliko zanimanje i suosjećanje za invaliditet i patnju čovjeka. Tomu svjedoči činjenica da je 3. prosinca 2000. godine proglasio Jubilarni dan osoba s invaliditetom, a prije toga 13. svibnja 1992. godine i Međunarodni dan bolesnika. U svojoj teološkoj i etičkoj misli i pontifikatu pokazao je i apelirao na važnost i poštovanje metafizičke naravi osobe i njezina dostojanstva, bez obzira na životnu situaciju ili mentalnu sposobnost, prije svega kao onu koja je stvorena na sliku Božju, što uključuje i osobe s invaliditetom. Papa Ivan Pavao II. također je pokazao i izrazitu skrb i interes za očuvanje čovjekova dostojanstva unutar društvenih struktura. Svrha je ovog članka ukazati na zauzetost Ivana Pavla II. za osobe s invaliditetom unutar njegova dugogodišnjeg pontifikata te istražiti u čemu je posebnost i originalnost toga pristupa, a u čemu se razlikuje od suvremenog poimanja invaliditeta s obzirom na modele invaliditeta i znanja koja su nam o toj temi dostupna. U tome ćemo se voditi analizom njegovih nagovora, homilija i poruka upućenih osobama s invaliditetom te implicitno selektivnim izborom njegovih enciklika i apostolskih pisama poput Evangelium vitae i Salvifici doloris u kojima poziva na brigu i zauzetost za dostojanstvo drugoga, upućujući na poštovanje cjelovitosti osobe kao i na vrijednosti čovjekova trpljenja.

Keywords

• Ivan Pavao II.
• invaliditet
• patnja
• ljudska osoba
• solidarnost