Arti Musices (Jan 2017)
Ivan pl. Zajc u kolopletu hrvatske glazbene historiografije: ususret monografiji
Abstract
O Ivanu Zajcu (1832-1914), najplodnijem hrvatskom skladatelju, ni 100 godina nakon njegove smrti nema monografije. Uzrok tomu je vjerojatno njegov golemi opus, kojemu valja dodati i sve ostale Zajčeve djelatnosti: dirigentsku, organizacijsku, ravnateljsku, pedagošku. Međutim, premda nema monografije, postoje brojni glazbenohistoriografski tekstovi koji upravo svojom brojnošću korespondiraju sa Zajčevim skladateljskim opusom. Budući da su ponajbolji izvori za iščitavanje mišljenja o skladateljevim djelatnostima i opusu u cjelini glazbenohistoriografske sinteze koje, rekli bismo, predstavljaju autorski »pogled odozgo«, u ovom im se radu posvećuje posebna pozornost. Nakon Povijesti glazbe Vjenceslava Novaka (s kraja 19. st., rukopis, objavljeno 1994) i Kratke povjesti glazbe Stjepana Hadrovića (1911), koje su napisane još za Zajčeva života, opće povijesti glazbe napisali su Josip Andreis, Hubert Pettan, Nenad Turkalj i Stanislav Tuksar, dok su povijesti hrvatske glazbe napisali Božidar Širola, Branimir Ivakić, Hubert Pettan, Josip Andreis, Lovro Županović, Ennio Stipčević, Stanislav Tuksar, te kao kuriozum, istaknuti bugarski muzikolog Ivan Kamburov. Ipak, iz razmatranja nisu izostavljene ni pojedine specijalističke studije, kojima se postupno gradi put do toliko željene i još uvijek neostvarene monografije. U hrvatskoj glazbenoj historiografiji Zajc je bezrezervno prepoznat kao ključna osoba glazbenog života grada Zagreba i kao najistaknutiji hrvatski skladatelj druge polovine 19. stoljeća, poglavito nakon 1870. kada je iz Beča došao u Zagreb. Međutim, o njegovu skladateljsku opusu, koji zbog svoje opsežnosti zapravo nije u potpunosti sagledan, postoje različiti ali relativno malobrojni analitički pristupi i interpretacije pa njegova analiza, a potom i revalorizacija ostaje najvećim izazovom budućim istraživačima i autoru/autorima (pre)dugo iščekivane monografije.
Keywords
