Koliko pakla može podnijeti raj?

Abstract

Ono što danas nazivamo blagostanjem počiva na dosad neviđenoj izrabljivačkoj strukturi, a zdrav nam razum govori da se, kada sustav propada ili se ustanovi da je neučinkovit i pun mana, mora uspostaviti novi.*Gdje se mi to nalazimo? U raju? Paklu? Negdje između? Bliže raju ili bliže paklu? I kakvo je bilo stanje prije pandemije? Rajsko? Ili pakleno? Ili oboje? ,,[K]ao da se stopila zvonjava svadbenih i pogrebnih zvona” (Robert Schumann)? I koga obuhvaća to ,,mi”? Postoji li to uopće još? Može li još postojati zajednica koja zaslužuje taj naziv, kada i najmanja gesta pažnje prema bližnjemu, kao što je nošenje maske, uzrokuje podjele? Koliko su održivi ti sramežljivi pupoljci solidarnosti kojima smo se tijekom prvog lockdowna veselili, u društvu koje zapravo čini gomila usamljenih.Tko ovih dana priča o budućnosti, čini to na temelju sljedećih jednostranih pretpostavki: ili smo – u međuvremenu – protjerani iz Obećane Zemlje, ili je naše blagostanje već i prije bila tek fatamorgana koja je sada nepovratno isparila. Ili je situacija prije pandemije bila stabilna, zadovoljavajuća normalnost koja je, doduše, sada narušena, ali kojoj se možemo vratiti. Ili smo već i prije živjeli u narušenim i djelomično nefunkcionalnim odnosima. Reakcija na krhku zbilju ovisi i o tom našem načelnom stavu. Dok se jedni pribojavaju strašnog, čak apokaliptičnog ishoda pandemije, drugi pronalaze nadu u činjenici da kriza u prvi plan stavlja potrebu za nužnim promjenama, razotkrivajući status quo kao esencijalno i trajno krizno stanje. Zaključak je da su distopija i utopija rijetko bile toliko nerazdvojne. Kod mnogih su se strepnje i nadanja stopili u koktel oprečnosti.