Krajnja nužda i prinuda u međunarodnom kaznenom pravu – slučaj Erdemović – ICTY kao loš početak haškog sudovanja?

Abstract

Krajnja nužda i prinuda tipične su okolnosti koje isključuju protupravnost i postojanje kaznenog djela. Međutim, proporcionalnost je najvažniji i najprihvaćeniji uvjet koji čini razliku između toga da li će počinitelj biti oslobođen optužbe, oslobođen kazne ili će prinuda i krajnja nužda biti samo okolnosti koje ublažuju kaznu. U međunarodnom kaznenom pravu nema ujednačenih kriterija i pred Haškim tribunalom bio je izazovan zadatak kod slučaja Erdemović primijeniti ta dva instituta na teške povrede međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. I to u okolnostima samog najvećeg genocida u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Autor u prvim dijelovima opisuje okolnosti samog slučaja prema pravomoćnoj presudi te kratki kronološki razvoj senzibilnosti sudova i zakona prema spomenutim institutima, osvrćući se prvenstveno na anglosaksonsku pravnu baštinu i presedanske presude na koje se Haški sud najviše oslanja, ali također i na domaće pravo i domaću jurisdikciju u kontekstu europskih pravnih sustava „građanskog prava“ s kontinenta. U drugom dijelu, uz doktrinalna i granična pitanja, koja se nadovezuju nezaobilazno na teleologiju ovih dvaju pravnih pojmova, autor razrađuje problematiku uz svoja zapažanja i stavove te zaključuje zašto je haška presuda bila opravdana i nužna za daljnji razvoj „antiratnog“ prava. „Duša u tmini griješi, no pravi je grešnik onaj tko je prouzročio tminu.“ Victor Hugo, Jadnici

Keywords

• krajnja nužda
• prinuda
• međunarodno kazneno pravo
• MKSJ
• Erdemović