Rasprave Instituta za Hrvatski Jezik i Jezikoslovlje (Jan 2000)
PRILOZI ZA PROUČAVANJE POVIJESTI HRVATSKE LEKSIKOGRAFIJE I STANDARDA U 16. I 17. STOLJEĆU
Abstract
I. Napomene uz "Konverzacijski priručnik" B. Kašića iz oko 1590.-1593.; II. Druga, dodatna tekstološka analiza rukopisnoga "Hrvatsko-talijanskoga rječnika" rkp. 194 (knjižnica Franjevačkog samostana u Dubrovniku); III. Globalizacija i grafička polimorfija kao sredstvo za standardizaciju hrvatskoga književnog jezika u 16. i 17. stoljeću. U ovom članku autor daje tri priloga za proučavanje povijesti hrvatske leksikografije i standarda u 16. i 17. stoljeću. Što se tiče leksikografije, gotovo je sigurno da se svako djelo, uz osobni prinos autora, osniva i na djelima koja su izašla prije autorova djela. To vrijedi i za adespotan rukopisni "Priručnik" B. Kašića iz oko 1590.-1593. i za, također adespotan, rukopisni "Hrvatsko-talijanski rječnik" koji se čuva u Dubrovniku (rkp. 194). Analizom obaju rukopisa dolazimo do zaključka da su oni zaista djelo B. Kašića, ali i do toga da je riječ upravo o radovima koji su u stanovitom smislu postojali i kolali u rukopisu i prije nego ih je definitivno priredio sam autor B. Kašić. Sve upućuje na to da su ta djela prije toga prošla i kroz ruke nešto starijega Šimuna Budinića (1530-1600). U članku o globalizaciji i grafičkoj polimorfiji govori se o načinu na koji su hrvatski intelektualci 16. i 17. stoljeća zamišljali stvoriti književni jezik za čitav narod koji govori nekoliko dijalekata. Pri tome su se oni ugledali i na način nastanka književnog standarda u Italiji.
