Deksmedetomidin u perioperativnom periodu

Abstract

Deksmedetomidin je anestetik koji se svakodnevno koristi u kliničkoj praksi. Prema načinu djelovanja on je selektivni agonist α2-adrenergičkih receptora (α2-AR). Ciljna mjesta djelovanja su α2-AR locusa ceruleusa moždanog debla (sedacija i vagomimetički učinak) i leđne moždine (analgezija). Lijek se u potpunosti biotransformira u organizmu direktnom glukoronidacijom i jetrenim p450 enzimskim sustavom u inaktivne metabolite koji se izlučuju urinom. Njegovo djelovanje je povezano sa analgetskim učincima (inhibicija otpuštanja antinociceptivnih transmitera poput sustance P i glutamata) i sedacijskim učincima kojima se smanjuje potreba za korištenjem opioda u perioperativnom periodu, smanjenom pojavom delirija i agitacijom u jedinicama intenzivnog liječenja. Obzirom na brz početak i predvidljiv prestanak djelovanja, te postojanje antidota, sve češće se koristi u kliničkim uvjetima te se trenutno koristi kao premedikacija, intraoperativno tijekom indukcije i održavanja anestezije, u regionalnoj anesteziji te za sedaciju u jedinicama intenzivnog liječenja. Nadalje, pogodan je za korištenje tijekom kratkotrajnih ambulantnih zahvata poput kolonoskopije, transezofagealne ehokardiografije i litotripsije. Njegovo jedinstveno svojstvo oponašanja prirodnog stanja sna i mogućnosti lakog razbuđivanja te njegov neuroprotektivni učinak, čine ga pogodnim za korištenje kod neurokirurških bolesnika u jedinicama intenzivnog liječenja. Postoje i neželjeni učinci Deksmedetomidina poput izazivanja bradikardije i hemodinamske nestabilnosti zbog čega se preporuča izbjegavanje davanja bolus doza. Posljednje studije također upozoravaju na štetnost dugotrajnog davanja Deksmedetomidina te na povećanu smrtnost u odnosu na pacijente sedirane Propofolom ili Midazolamom.

Keywords

• DEKSMEDETOMIDIN
• SEDACIJA
• ANALGEZIJA
• NEŽELJENI UČINCI