Molitva šutnje, govora i kulta kao načini izvršenja religije u filozofiji Bernharda Weltea. Prikaz temeljnih aspekata

Abstract

U svojoj filozofiji religije Welte je osobitu pozornost posvetio razmatranju onoga što on naziva »izvršenje religije«. Budući da je to izvršenje, među ostalim, potaknuto i čovjekovim traganjem za smislom, prilog započinje Welteovim izlaganjem o nerazdruživoj vezi smisla i religije. Time se pak nužno dolazi do pojma Boga jer je On nositelj smisla. Na tragu njemačke mistike te posebno M. Eckharta, Welte se usteže Boga podvrgnuti svakoj kategorijalnosti te Ga označava pojmovima neizrecivi, beskonačni, skriveni. Kao onomu koji je neizreciv i skriven, Bogu se pristupa molitvom i njezinim oblicima, čime se pokazuje da su upravo to autentični načini čovjekova odnosa prema Bogu: time smo došli do središnje komponente članka, koja je sadržana u predstavlja-nju temeljnih aspekta welteovskoga viđenja molitve – molitva kao šutnja, kao govor i kao kult. Svaki od tih pristupa sadrži svoju osobitost: molitva šutnje nikako nije negacija istinskoga govora; molitvu govora pak u bitnome karakterizira dvopolnost, dok u kultu na poseban način do izražaja dolazi pojam zajednice i s njom okupljačka dimenzija govora. Prilog završava razmatranjem opasnosti u koje izvršavanje religije s obzirom na molitvu i kult može skliznuti. To, kako ga njemački filozof naziva, izopačenje religije predstavlja stari, a uvijek novi problem svake religije: »Ovaj me narod časti samo usnama, a srce mu je daleko od mene.« (Mk 7, 6)

Keywords

• Bernhard Welte
• Bog
• religija
• smisao
• molitva
• šutnja