(Ne)iskonski užas u kinematografiji Davida Lyncha i Jordana Peelea

Abstract

Analiza horor žanra ukazuje prije svega na njegovu fluidnost, ekstremnost i nepresušnu inovativnost, kao i na posebnost ovog žanra da usmjeri pažnju na različite kulturne fenomene i društvene anksioznosti, pritom kritizirajući i dekonstruirajući dominantne ideološke konstrukte i paradigme. Unutar ovako široko postavljenog konteksta zanimljivo je promatrati moguću razlikovnost između ideje „uobičajenog” i „neuobičajenog” užasa, odnosno sklonosti pojedinih autora prema problematiziranju elemenata svakodnevice pojedinog društva te posljedično formiranju određenog kritičkog diskurza, naspram onih autora čiji je fokus usmjeren isključivo na imaginarno. Predložena analiza stoga pristupa promatranju kinematografije dvaju autora – Davida Lyncha i Jordana Peelea, čiji osebujni filmski izričaj žanrovskim jezikom horora artikulira spektar međusobno isprepletenih subjektivnih i društvenih traumi. Vodeći se klasičnim psihoanalitičkim čitanjima Sigmunda Freuda, zajedno sa suvremenim teorijskim propitivanjima autora poput bell hooks, Allister Mactaggarta, Todda McGowana ili pak Ijeome Oluo, rad namjerava ukazati na mehanizme pronalaženja različitih izvora užasa unutar svakodnevice, koji uslijed određenih ideološki praksi bivaju normalizirani, a koje autori poput Lyncha i Peelea, putem žanrovske tranzicije, artikuliraju kao „nenormalne” ili pak „neuobičajene”. Ova tranzicija ili pak izmještanje u kategorizaciji, odnosno pripojavanje realnih/„uobičajenih” društvenih užasa fiktivnim/„neuobičajenim” užasima žanra omogućava tako, uz iznošenje slojevite društvene kritike, i formiranje daleko kompleksnijih i dugoročnijih uvida u istinsko zlo ljudske prirode.