Žamor utopljenika

Abstract

Uskoro će sunce poravnati obrise stijena u uvali, ali zasad je mali pješčani polumjesec još uvijek u sjeni. Baš je to Tomásu omiljeni trenutak, volio je na plažu dolaziti rano, da se prvi spuste stepenicama uklesanima u kameni zid, uživaju u samoći i vlažnoj i tamnoj svježini; no za to je trebao pridobiti Elenu da ustane na vrijeme, morao ju je nagovoriti da se pokrene i zatim je, mlitavu i zlovoljnu, vući sa sobom. Sada se nalazila ondje, uz njega, s kljunastim i čvrsto stisnutim ustima. Provoditi dvadeset četiri sata na dan gledajući opor krajolik tih kiselih čuba bila je prava muka. U normalnom životu, dok bi dolazili kući i odlazili na posao, stvari su funkcionirale bolje, ali na godišnjem bi se uvijek na kraju posvadili. Već su sedam godina bili u braku, a Tomás je i dalje bio spreman biti uz svoju ženu u siromaštvu i u bolesti, no ljetovanje s njom više nije mogao podnijeti. A pred njima je još cijeli tjedan tog dosađivanja. Tomás snažno uzdahne i pažljivo raširi ručnik. Elena je već sjedila na svome, u bikiniju, i napadno trljala nadlaktice.