Nuestra Senora de la Asunción

Abstract

Jednom sam upoznala pisca koji je rekao da više ne može podnijeti biti pisac. Bilo je to na zabavi u Madridu i ne sjećam se kako sam tamo završila, ali zabava je bila u Ulici Ventura de la Vega pa pretpostavljam da me netko koga sam upoznala te noći odveo tamo (moji prijatelji, ako sam ih uopće imala, živjeli su na sasvim drugim mjestima). Ako si pravi pisac, ne možeš samo tako prestati pisati, rekla sam. Moram, odgovorio je. Zato što se bojim da naginjem ludilu, a onih dana kad ne naginjem ludilu naginjem nečemu još gorem. Čemu?, upitala sam. Rekao je da ne zna, ali da mora misliti na ženu i dijete i da se, što se ludila tiče, slaže s Robertom Bolanom, da je zarazno. U to vrijeme nisam puno izlazila. Tek sam se udala i loše sam govorila španjolski, sin je bio samo godinu dana star i sve sam vrijeme provodila kod kuće, osim, katkad, kad bi mi se muž vratio s puta, spustio torbe u predsoblju i pogledao me dok sam sjedila na kauču nakon cijelog dana buljenja u sapunice. Mora da sam izgledala podbuhlo i zavidno dok sam tako sjedila na kauču kad bi se on vratio kući. Uvijek je nosio kravatu i sjajno odijelo i dok bi tamo stajao sa svojom crnom, španjolskom kosom, činilo mi se da u njegovim očima vidim sve zračne luke ovog svijeta. Ali nikada nije rekao da je stan u neredu ili da izgledam kao da tjedan dana nisam oprala kosu. Rekao je: Sad je na tebi red da malo izađeš. I podigao bi našeg sina, koji bi počeo vrištati. Naš bi mu sin ispovraćao velike žute mrlje po odijelu, ali moj muž samo bi se nasmijao i izgledao sretno. Španjolci vole djecu. Dobro se odijevaju i opušteni su, ta mi se kombinacija oduvijek sviđala.