Pokornička slavlja u liturgijskoj praksi

Abstract

Autor na početku daje kraći povijesni pregled pokorničkoga bogoslužja. U početcima je to bila kanonska pokora za osobito teške grijehe, pokorniku se nametala pokora u zajednici te se jednako tako, nakon ispunjene pokore, takav grješnik pred zajednicom vjernika svečano pomirivao s Bogom i Crkvom. Kada od 8. st. tarifna pokora počinje potiskivati kanonsku, sve se više razvija pojedinačna ispovijed i pomirenje. Nakon Drugoga vatikanskoga sabora ponovno se uvodi mogućnost pokorničkoga bogoslužja u zajednici vjernika. Obrednik na prvo mjesto ipak stavlja red pomirenja pojedinoga pokornika. Drugi je način zajedničko pokorničko slavlje s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem. Za izvanredne slučajeve predviđa se i mogućnost općenitoga priznavanja grijeha sa zajedničkim odrješenjem. Konačno, obrednik daje mogućnost i pokorničkoga slavlja, koje bi bilo tek priprava za kasnije sakramentalno pomirbeno slavlje. Autor ističe da je pokorničko slavlje s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem moguće samo onda kada je povoljan omjer ispovjednika i pokornika. Daljnja je mogućnost slavljenja takvoga obreda u manjim skupinama. Kada je riječ o pokorničkim slavljima koja bi trebala biti priprava za pojedinačno pomirenje, autor predlaže oprez da se ne bi dogodilo da vjernici takva nesakramentalna slavlja počnu smatrati sakramentalnima i potpunima.

Keywords

• sakrament pomirenja
• pokorničko slavlje
• nesakramentalna pokornička slavlja
• opće odrješenje