OTUĐIVA I NEOTUĐIVA POSVOJNOST U HRVATSKOME JEZIKU

Abstract

Razlika između neotuđive i otuđive posvojnosti u hrvatskome nije gramatikalizirana, no ipak je izraziva pragmatičkim pravilima, uslijed kojih se neke konstrukcije (poput posvojnoga dativa) osjećaju manje obilježenima uz neotuđivo posjedovane imenice. S obzirom na ta pravila hrvatski je u arealnom i tipološkom smislu bliži srednjoeuropskim jezicima poput njemačkoga, nego perifernim europskim jezicima poput engleskoga i irskoga.

Keywords

• neotuđiva posvojnost
• otuđiva posvojnost
• arealna lingvistika
• jezivi Europe
• sintaktička tipologija
• pragmatika