Lisabonski ugovor i novi start europskog sportskog prava

Abstract

Iako EU pravo do usvajanja Lisabonskog ugovora (LU) uopće nije spominjalo sport, ono se je preko odredaba o slobodi kretanja i pravu natjecanja ustrajno primjenjivalo gotovo 35 godina. Usvajanjem LU sport se eksplicitno spominje u čl. 165. TFEU (Ugovor o funkcioniranju Europske unije), čime je stvorena izvjesna nova zakonodavna nadležnost. Nove odredbe određuju da će djelovanje EU biti usmjereno na promicanje ''europskog sporta, vodeći pritom računa o specifičnoj prirodi sporta, njegovim strukturama koje se temelje na dobrovoljnom djelovanju te njegovoj društvenoj i obrazovnoj ulozi'', odnosno na ''razvijanje europske dimenzije u sportu, promicanjem nepristranosti i otvorenosti na sportskim natjecanjima i suradnje među tijelima nadležnim za sport te zaštitom tjelesnog i moralnog integriteta sportaša i sportašica, osobito najmlađih sportaša i sportašica''. U radu se analizira geneza i karakter EU pristupa sportu s posebnim osvrtom na relevantna stajališta Europskog suda (ECJ). Pritom se nastoji odgovoriti na pitanje u kolikoj mjeri tumačenje određenih fraza iz čl. 165. TFEU-a (''posebna priroda sporta'', ''nepristranost'', ''otvorenost'') daje poticaj ''sudačkoj konstrukciji'' načela EU sportskog prava kao jedne od najvažnijih odrednica europske prepoznatljivosti u odnosu na globalne konkurente.

Keywords

• Europska unija
• Lisabonski ugovor
• sportsko pravo
• sudska konstrukcija