Diacovensia (Jan 2016)
Dan Gospodnji. Povijest i teologija
Abstract
Autori donose povijesno-teološki prikaz slavljenja kršćanske nedjelje kao dana Gospodnjega od samih početaka do danas. Iako je prva jezgra kršćana bila sastavljena od Židova, kod kojih je bilo vrlo snažno naglašeno svetkovanje subote kao dana posvećenog Bogu i dana odmora, ipak su kršćani – pa i oni iz židovstva – od samih početaka slavili nedjelju kao dan Kristova uskrsnuća i kao dan euharistije u kojoj se ostvaruje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Tek s Konstantinom je od 321. godine nedjelja postala i neradni dan. Kada od ranog srednjeg vijeka – zbog klerikalizacije liturgije i zbog nerazumljivog latinskog jezika – puk više nije aktivno sudjelovao u liturgiji, nedjeljna euharistija i blagdanski počinak svodi se u pravne okvire obvezatnosti. Drugi vatikanski sabor ponovno otkriva osnovni smisao dana Gospodnjega, a to je euharistijsko slavlje u kojem vjernici opet mogu aktivno sudjelovati. U tome se kontekstu, naravno naglašava i važnost blagdanskog počinka. U ovom sekulariziranom vremenu ponovno otkrivanje smisla kršćanske nedjelje zacijelo je paradigma obnove kršćanskog duha i života, osobito u Europi ispražnjenoj od sekularizma.
