Uvođenje mađarskoga jezika u službenu uporabu u Ugarskoj i uloga hrvatskih nuncija na Požunskom saboru 1843/44. godine

Abstract

Do raspada Austro-Ugarske monarhije 1918. godine su u političkom životu Ugarske dominirala dvije teme: narodnosno pitanje, te tzv. austrijsko pitanje. Hrvati su imali važnu ulogu i utjecaj na oba pitanja, a napose glede uvođenja mađarskoga kao uredovnoga jezika u Ugarskoj. U vrijeme nacionalnoga buđenja u Ugarskoj se kao reakcija na nasilno uvođenje njemačkoga jezika i sveopću germanizaciju društvenoga i političkoga života pojavila težnja za uvođenjem mađarskoga jezika u javnu uporabu umjesto „mrtvoga” latinskoga te nametnutoga njemačkoga jezika. Pitanje uvođenja mađarskoga kao uredovnoga jezika pokrenuto je na državnome saboru 1790. godine, kada su se tome oduprli hrvatski nunciji. Kako ugarski redovi i staleži nisu mogli ostvariti svoje nakane ukoliko njihove zakonske članke nije sankcionirao kralj, to je jačalo njihovo nezadovoljstvo prema bečkome dvoru koji je, naime, desetljećima odbijao udovoljiti željama Mađara zastupajući gledište da skoro polovina pučanstva Ugarske i Hrvatske (osim Hrvata još i Slovaci, Rumunji, Srbi i Nijemci) ne poznaje mađarski jezik, pa bi njegovo uvođenje u javni život otežavalo uredovanje u zemlji. Želji Mađara su se desetljećima najoštrije suprotstavljali Hrvati, pa su se hrvatsko-ugarski odnosi početkom 1840-ih godina zaoštrili do usijanja. Naime, kralj nije uobičavao sancionirati zakonske članke Požunskoga sabora za koje nisu glasovali hrvatski nunciji, budući je Hrvatska od 1102.bila pridružena strana (partes subjectae, partes adnexae), odnosno posestrima kraljevina (socia regna) Ugarskoga kraljevstva. U ovome radu se na temelju saborskih spisa i arhivskih materijala bavimo istraživanjem uloge hrvatskih nuncija na povijesnom Požunskom saboru 1843-44. godine kada su jezične i uopće javnopravne rasprave dostigle vrhunac i uzrokovale razmirice koje su znatnim dijelom utjecale na događaje 1848-49. godine.