Istok – Zapad – Rusija, ili SAD kao metafora

Abstract

Rusku kulturu gotovo od samih početaka snažno je definirao odnos prema Zapadu – zapadnjačkim vrijednostima, mitologiji, svakodnevici, ekonomiji, kulturi, politici, društvenom uređenju. Od jedne od svakako prijelomnih točki, razaranja Velikog Novgoroda tijekom moskovsko-novgorodskog rata (1477. – 1478.), i pripajanja ondašnjoj ruskoj državi toga grada, koji se je od Moskve razlikovao ekonomskom i vjerskom organizacijom te organizacijom političke hijerarhije, dijalektički razvoj ruske povijesti u mnogome određuje napetost između zapadnjačkih (europskih i kasnije sjevernoameričkih) i ruskih (istočnih ili slavenofilskih) tendencija. Crkveni raskol u 17. stoljeću, s patrijarhom Nikonom i protopopom Avvakumom kao predstavnicima dviju suprotstavljenih tabora; inzistiranje Petra Velikoga na reformama u „europskome duhu” i na podizanju grada po uzoru na europske prijestolnice, premještanje središta države iz „zaostale”, „seoske”, „izolirane”, „tradicionalne” i „konzervativne” Moskve u „progresivan”, „urban”, „otvoren”, „liberalan” Peterburg; „zapadnjaci” i „slavenofili” s kraja 30-ih i početka 40-ih godina 19. stoljeća kao kulminacijske točke stoljeće i pol dugog dijaloga između različitih poimanja ispravnoga smjera ruskoga progresa – sve su to samo neki od za rusku intelektualnu povijest ključnih točaka razvoja. U 20. stoljeću napetost između Zapada i Istoka posebno se izoštrava, s jedne strane, naglim i oštrim reformama sovjetskih vlasti u svim poljima individualnog i kolektivnog života, a s druge činjenicom da su te reforme često bile objašnjavane i prezentirane kao neizbježna nužnost, preduvjet u procesu kreiranja sovjetskog i socijalističkog/komunističkog kao prostora razlike u odnosu na novog demonskog neprijatelja – kapitalističke Sjedinjene Američke Države. Leninove riječi „dostići i prestići” („dognat' i peregnat'” – civilizaciju SAD-a u ekonomskom i tehnološkom smislu) osobito su zaoštrene kada im se, prvo kod Lenina, a potom i Stalina, suprotstavlja tragična smrt kao jedina druga opcija („ili ćemo poginuti, ili ćemo doseći i nadići”), one nalaze i na svoj odjek u književnosti (primjerice, u poeziji Majakovskog) te ih se s posebnim zamahom aktualizira tijekom kasnog socijalizma i Hruščevljeve vladavine. Nixon i Hruščev su se tijekom tzv. kuhinjskih rasprava na trenutke smiješnom političkom retorikom natjecali oko toga koji je sustav nadmoćniji, emigracija postaje sve brojnija, a hladnoratovski sukob – i u financijskom i u političkom smislu – kulminira u tzv. svemirskoj utrci.