Dijakronijski pogled na mocijske imenice

Abstract

U članku se analiziraju mocijski odnosi u odabranim hrvatskim gramatikama i rječnicima do objavljivanja Parčićeva rječnika 1901. godine. Propituje se jesu li i na koji način stari hrvatski gramatičari obrađivali mocijske odnose te u kojoj su mjeri mocijski parnjaci zastupljeni u rječnicima. S jedne strane, i gramatike i rječnici ovjeravali su uporabnu situaciju i pisanu praksu, a s druge strane, pokazatelji su autorske inventivnosti u popunjavanju postojećega leksičkoga fonda novim sastavnicama, a takvi su rječotvorni prinosi bili uobičajeni u predstandardizacijskoj fazi hrvatskoga jezika. Stoga su gramatike i rječnici i primjer jezične uporabe i izvor za povijesnojezičnu analizu na svim razinama. U raščlambu su uključene tri gramatike i četiri rječnika. Da bi se dobio što bolji uvid u problematiku, odabrani su rječnici koji se međusobno razlikuju opsegom, vrstom i namjenom. Na temelju zaključaka o poimanju mocijskih odnosa u starijoj hrvatskoj gramatikografiji i leksikografiji uočen je problem povezan sa suvremenom definicijom mocije te ponuđen prijedlog za njezinu doradu, bar kad je riječ o povijesnojezičnim istraživanjima.

Keywords

• mocija
• mocijske imenice
• stare hrvatske gramatike
• stari hrvatski rječnici
• povijesna gramatikografija i leksikografija