O novome nakon modernizma: stvaralaštvo u kontekstu proširenog pojma umjetnosti

Abstract

U radu se ispituje što pojam stvaralaštva podrazumijeva nakon povijesnih avangardi, odnosno neoavangardi i postavangardi gdje dolazi do radikalnog preispitivanja i proširenja pojma umjetnosti sve do točke u kojoj umjetnost samu sebe dovodi u pitanje, postaje neprepoznatljiva čisto zamjedbenim svojstvima te se potvrđuje kao neka vrsta filozofi- je. Često se navodi kako je umjetnost time došla do kraja svojeg povijesnog razvoja, odnosno do „povijesne samosvi- jesti koja je u stanju prepoznati sve povijesno determinirane razlike.” Riječ je o kontroverznom razdoblju u povijesti umjetnosti koje s jedne strane obilježava vrhunac modernizma najčišćim formalističkim izrazom, a s druge strane napuštanjem njegove glavne ideje (vjera u napredak i emancipaciju čovječanstva), kritikom autonomije umjetnosti, ukidanjem razlike između visoke i popularne umjetnosti, izlaskom iz studija i muzeja u svakodnevni život, na ulicu, u krajolik i sl. Cilj je rada analizirati pojam stvaralaštva u kontekstu suvremene umjetničke prakse gdje je diskurs o nemogućnosti novog, prema teoretičaru umjetnosti B. Groysu, postao osobito utjecajan i raširen.

Keywords

• avangarda
• modernizam
• novo
• umjetničko stvaralaštvo
• suvremenost