European Journal of Bioethics (May 2013)
Slijepi u islamu
Abstract
U radu smo ukratko pokuÅ¡ali naglasiti razliÄitost izmeÄ‘u pojmova slijepac i slijepi u Božjoj objavi (Kur’anu) i u islamskoj Predaji (hadisu). Božja objava i Predaja kao dva osnovna izvora islama, a samim time i islamskog moralnog uÄenja, govore o slijepim ljudima u pozitivnom smislu, no s druge strane, osuÄ‘uju slijepce, koji kraj oÄuvanog vida ne vide ispravno. TakoÄ‘er je podcrtana bitnost lijepe rijeÄi u islamskom naÄinu svakodnevnog življenja i izgradnje meÄ‘uljudskih odnosa, i to osobito sa slijepim ljudima kojima je, zbog nemogućnosti opažanja neverbalne komunikacije, i viÅ¡e potrebna lijepa rijeÄ nego osobama koje vide. Prvi dio rada posvećen je kazivanjima o Jakubu (Jakov) i Å uajbu (Jethro), Božjim poslanicima koji su bili slijepi u jednom periodu svog života. Nadalje se govori o drugoj osobi, Abdullahu ibn Umm Mektumu, slijepom Äovjeku koji je imao posebno mjesto u svetoj povijesti, jer je bio povod objavljivanja izvjesnih kur’anskih stavaka (ajeta). Potom je ukazano i na pogreÅ¡ke pri prevoÄ‘enju Kur’ana na bosanski (hrvatski) jezik, gdje je kod većine prevoditelja doÅ¡lo do pogreÅ¡nog prevoÄ‘enja rijeÄi slijepi. Naime rijeÄ je prevoÄ‘ena kao slijepac. U radu su navedene i analizirane Predaje koje govore o slijepim ljudima. U zakljuÄku je istaknuta potreba odgovornosti, s aspekta islama, i opreznost pri koriÅ¡tenju rijeÄi u govoru i komunikaciji sa slijepim ljudima.