PRIZNANJE OPTUŽENIKA NA GLAVNOJ RASPRAVI U HRVATSKOJ I POREDBENOPRAVNIM SUSTAVIMA: SAMO JOŠ JEDAN DOKAZ, PRIZNANJE KRIVNJE ILI PREŠUTNI SPORAZUM?

Abstract

Učinci okrivljenikova priznanja nisu jednaki u svim pravnim poredcima. U kontinentalnim pravnim sustavima, priznanje krivnje najčešće se tretira kao i svaki drugi dokaz, dok u common law sustavima istinitost okrivljenikova priznanja sud ne propituje. Međutim, to načelno razlikovanje ne vrijedi uvijek i svugdje. U hrvatskom pravu, ako se optuženik za kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina na raspravi očituje krivim u odnosu na sve točke optužbe i suglasi sa sankcijom koju je predložio državni odvjetnik, sud mu u presudi ne smije izreći strožu kaznu od predložene. Takvo zakonsko rješenje može potaknuti prešutne dogovore i neregulirane pregovore između stranaka nakon što je rasprava već započela, a nije jasno je li to zakonodavac imao na umu kada je donosio ovu odredbu. Kako bi navedenu problematiku istražili iz šire perspektive, autori su u radu analizirali hrvatsko, njemačko, austrijsko, francusko, talijansko i englesko pravo, s naglaskom na položaju optuženika nakon priznanja na raspravi, učincima priznanja, ulozi suda u daljnjem postupku i pravima žrtve. Nakon usporedne analize, autori iznose svoje mišljenje o trenutačnom zakonskom rješenju u Hrvatskoj, a posebno o čl. 417.a st. 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku i daju prijedlog zakonskih izmjena.

Keywords

• priznanje
• guilty plea
• glavna rasprava
• konsenzualnost u kaznenom postupku
• kazneni postupak