Priče s razglednica

Abstract

„Ošišaj me na Isusa“, kaže on.Ima sliku u mobitelu za slučaj da frizerka ne zna kako Isus izgleda. Ona mu uzme mobitel iz ruke i prinese ga licu praveći se da se koncentrira. Točno zna kako Isus izgleda. Vidjela ga je dovoljno puta na kipovima i vitrajima. Kad je bila mlađa, imala je ilustriranu Bibliju sa slikama u boji: mali debeli Isus u slami s magarcem, Isus koji izvodi čuda u svjetloplavim haljama, umirući Isus, pribijen na križ, i u verziji gdje je obavijen bijelom svjetlošću, nakon uskrsnuća. Ta joj je bila najdraža. Bio je gotovo kao duh. Pomislivši da frizerkina šutnja znači zbunjenost, muškarac joj uhvati pogled u ogledalu. „Malo duže i s bradom,“ objašnjava, „ne predugačko, doduše. Da ne izgledam kao žena.“Ona mu pilji u potiljak. Počeo je ćelavjeti. Za isusovku ipak treba nešto s čime se može raditi. „Treba vam više kose ako želite izgledati kao Isus“, kaže. „Ah, dobro,“ kaže muškarac, „može onda kao John Bon Jovi?“ Mislio sam da će prve stvari koje ću zaboraviti biti gole činjenice: Bitka kod Hastingsa, točka ledišta vode, broj dana u veljači u prijestupnim godinama. Nije bilo tako. Prvo što je isparilo bili su osjećaji: ona neopipljiva tjeskoba kad ne znaš je li prostorija tu da bi se u nju ušlo ili iz nje izašlo, koga volim i koliko se na tu ljubav mogu osloniti kad se ne uspijevam sjetiti imena koje uz nju ide, kako sam došao u ovu sobu s navučenim zastorima, a još nisu ni tri sata. Nisam čak mogao naći način da kažem da sam zaboravio te stvari; samo zbrka riječi koje su bile ili predugačke ili prekratke za taj zadatak i stiskanje šaka kad riječi ne bi dolazile. Čak i tada gole su činjenice ostale i mogao sam sa sigurnošću reći: 1066. godine i nula stupnjeva i 28 dana u običnoj godini, 29 u svakoj prijestupnoj, što je bio sulud način da ti dam do znanja da sam izgubljen, kao da vilicom grabim juhu.