Politika književnosti i narativna konstrukcija prošlosti u romanu Totenwande Daša Drndić

Abstract

Proza Daše Drndić, a osobito roman Totenwande, analizira se prema Rancièreovom pojmu politike književnosti kao autonomne podjele osjetilnoga, odnosno promjene i pomicanja granica koje određuju područje spoznaje. Politika prema Rancièreu označava definiranje područja zajedničkog i društvenog, aktera koji u njemu djeluju, onoga što je vidljivo i što se može artikulirati na tom području. Drndić u svome djelu izriče mnoga mišljenja o povijesnim i suvremenim događanjima, no političnost prema Rancièreu nećemo naći na razini njene izjave, već u uporabi pripovjednih tehnika za konstrukciju prošle realnosti. Drndić naime ruši konvencije razumijevanja prošlosti koje određuje historiografija utemeljena na realističkom narativnom modelu koji konstruira povijest kao teleološki slijed s karakteristikama kontinuiteta, depersonalizacije, koherencije događaja i fabulativne cjelovitosti. Ustrajući na radikalnoj personalizaciji i individualizaciji povijesti Drndić odustaje od kronološkog slijeda te uvodi motive cikličnosti i istovremenosti u razumijevanje prošlosti i sadašnjosti. Premještanjem uvriježenih koordinata kontinuiteta i diskontinuiteta s prošlošću, Drndić u svojim romanima pridonosi rušenju koherencije i iluzije cjelovitosti u pripovjednoj konstrukciji prošlosti. Književne i povijesne izvore tretira kao tekstualne konstrukcije pri čemu ne dovodi u sumnju materijalnost prošlih događaja, već ističe da je prošla stvarnost dostupna samo preko tekstova nastalih prema određenim narativnim konvencijama. Drndić na taj način radikalno preoblikuje ustaljenu percepciju prošlosti kao povijesti kakva se nudi kroz historiografiju i druge realistički orijentirane tekstove.

Keywords

• politika književnosti
• Jacques Rancière
• dokumentarnost
• historiografija
• kolektivno sjećanje
• Daša Drndić