Upravni sudac i prava zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava

Abstract

U povijesnom razvoju francuskog upravnog suca razlikuje se više vremenskih trenutaka. Prvo je razdoblje od 1974-1989. u kojem se se sudske odluke vrlo rijetko temeljile na odredbama Konvencije. Drugo razdoblje započinje 20. listopada 1989. godine, presudom u predmetu Nicolo. Upravno je sudovanje prihvatilo, nakon spomenute presude, nadzirati usklađenost nacionalnog zakona s Konvencijom. Državni savjet se odvažio u početku oprezno, a poslije sve žešće, provoditi takava nadzor usklađenosti koji ga je doveo do toga da ne samo zabranjuje primjenu zakona zbog suprotnosti s Konvencijom, nego i da osudi državu za naknadu štete koja je proizašla iz takvog zakona, osobito kada je zakonodavac zanemario neke smjernice. U trećem razdoblju Državni savjet, nakon dugo opiranja, uskladio s pravnom praksom suda u Strasbourgu. S druge strane, čini se da ima znatno restriktivniju koncepciju obveze neovisnosti, nepristranosti i propisivanje obveze da sud mora biti reguliran zakonom, kako u sastavu tijela koji sud, kao i u vođenju spora od strane Europskog suda za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Keywords

• Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava
• Državni savjet
• upravni sudac