Liječnički vjesnik (Jan 2024)

Ishod bolesnika s IgA-nefropatijom ovisno o modalitetu liječenja

  • Ines Bosnić Kovačić,
  • Bojana Maksimović,
  • Željka Jureković,
  • Lada Zibar,
  • Bojana Šimunov,
  • Branislav Čingel,
  • Snježana Šulc,
  • Ivan Margeta,
  • Ksenija Vučur Šimić,
  • Danica Galešić Ljubanović,
  • Petar Šenjug,
  • Vanja Ivković,
  • Mladen Knotek,
  • Mario Laganović

DOI
https://doi.org/10.26800/LV-146-5-6-3
Journal volume & issue
Vol. 146, no. 5-6
pp. 175 – 183

Abstract

Read online

Uvod: IgA-nefropatija (IgAN) ima varijabilnu prezentaciju i prognozu. Međunarodni alat za predviđanje rizika u IgAN-u (IgAN-PT, od engl. International IgA Nephropathy Prediction Tool) predviđa napredovanje bubrežne bolesti do završnog stupnja ili smanjenje procijenjene glomerulske filtracije (eGFR) za 50%. Preporučuje se optimalna suportivna terapija najmanje tri mjeseca, praćena šestomjesečnom primjenom glukokortikoida samo u bolesnika s velikim rizikom napredovanja. Cilj: Istražiti koji su bolesnici imali veću vjerojatnost primiti imunosupresivnu terapiju (IS) te ishode liječenih IS-om. Ispitanici i metode: Retrospektivno kohortno istraživanje 48 bolesnika (33 muškarca), medijana dobi 50 godina (interkvartilni raspon, IQR, od engl. interquartile range 35 – 59), medijana praćenja 43 mjeseca (IQR 18 – 54), liječenih u Kliničkoj bolnici Merkur s novodijagnosticiranim idiopatskim IgAN-om u razdoblju od 2012. do 2021. godine. Rezultati: Imunosupresiju je primilo 17 bolesnika i oni su češće imali mezangijsku (M) (82% prema 54%, p=0,05), endokapilarnu hipercelularnost (E) (65% prema 21%, p=0,004) i polumjesece (C) (41% prema 14%, p=0,04). U odnosu na one bez IS-a nije bilo značajne razlike u eGFR-u kod biopsije (52 (IQR 38 – 81) prema 46 (IQR 30 – 72) ml/min/1,73 m2, p<0,05), ali su liječeni IS-om imali veću eGFR nakon dvije godine praćenja (66 [IQR 37 – 97] prema 34 [IQR 20 – 56] ml/min/1,73 m2, p=0,02). Omjer proteina prema kreatininu u urinu (uPCR) smanjio se nakon liječenja (kod biopsije, 106 [IQR 50 – 317] prema završnom 47 [IQR 20 – 129] mg/mmol), a nije bilo razlike u početnom i završnom uPCR između onih koji jesu i nisu primali IS. Zbroj IIgAN se smanjio nakon liječenja (10,56% ± 12,66% prema 8,45% ± 9,22%, p=0,01), bez razlike u smanjenju između liječenih i neliječenih IS-om. Zaključci: Bolesnici s većim M, E i C su bili češće liječeni IS-om i oni su imali bolju eGFR nakon dvije godine; uPCR i zbroj IIgAN na kraju praćenja bili su manji neovisno o IS-u.

Keywords