Diacovensia (Jan 2011)
Načinimo čovjeka… (Post 1,26) Antropološki naglasci u Post 1,1-2,4a
Abstract
Post 1,1-2,4a predstavlja veličanstveni uvod u poglavlja biblijske prapovijesti (Post 1-11) koja su esencijalna za razumijevanje biblijskoga poimanja čovjeka, povijesti te njihova odnosa prema Bogu. Stoga on priprema „background“ za dugu povijest odnosa Boga Stvoritelja i čovjeka. Tradicionalno je mišljenje da Post 1,1-2,4a predstavlja koncentrat P doktrine koja je nastajala stoljećima i koja je brižljivo literarno oblikovana u himan u kojemu se veliča Bog Stvoritelj koji sve stvara. U skladu s tim uobičajeno je isticati harmoniju stvorenoga Božjeg djela koje u svojoj ukupnosti bijaše veoma dobro (1,31). Ovo istraživanje ima za cilj istražiti čovjekov položaj u kontekstu prvoga izvještaja o stvaranju. No, on ne ostaje na već uvriježenim kvalifikacijama o harmoničnim odnosima u koje je čovjek stvaranjem stavljen, nego pokušava ići dalje. Polazeći od literarno-teoloških datosti samoga teksta, kao i od rezultata dosadašnjih egzegetskih radova, članak u prvom dijelu ističe temeljne oznake čovjekova položaja, da bi u drugomu dijelu išao korak dalje i istaknuo nekoliko tipova problematičnih odnosa koje je čovjek baštinio na temelju Post 1,1-2,4a. Iako to tekst izrijekom ne ističe, čovjek je stavljen u paradoksalan položaj prema Bogu, prema drugim ljudima, prema prirodi i prema suboti. Analiza će pokazati da su ovi paradoksi izrazi napetosti koje je Bog također namijenio čovjekovu postojanju kao dinamičke generatore njegova razvitka i sazrijevanja. U tom smislu naredba 'podložite sebi zemlju' (1,28) tek je diskretno izrečeni indikator čitava kompleksa odnosa koje čovjek treba apsolvirati da bi išao prema punom ostvarenju Božje stvaralačke namisli. Harmonija Božjega stvarateljskog djela u tom smislu manje je odlika svijeta u njegovoj početnoj fazi, a više se pokazuje kao ideal koji je Bog čovjeku namijenio i prema njemu ga upravio, između ostaloga i pomoću odnosa u koje ga stavlja.
