[sic] (Dec 2017)

Bračni drugovi

  • João Anzanello Carrascoza,
  • Marko Filip Pavković

DOI
https://doi.org/10.15291/sic/1.8.lt.4
Journal volume & issue
Vol. 8, no. 1

Abstract

Read online

Budimo se u sedam ujutro i odmah pospremamo krevet, izravnavamo plahte, namještamo prekrivač. Još uvijek sneni, tuširamo se u tišini, ne želimo razgovarati. Pravi je čas za vođenje ljubavi, ali nismo raspoloženi. Filtriramo kavu, grijemo mlijeko, jedemo kruh s maslacem, čitamo novinske naslove. Čitamo naslove i ostavljamo novine po strani odlučni da navečer nastavimo s čitanjem. Znamo da više nećemo čitati, ali održavamo tu iluziju živom. Ako pada kiša, pričamo o tome kako pada kiša i kako je promet usran i kako je nemoguće živjeti u ovome gradu. Ako sja sunce, žalimo se na vrućinu, na žeđ i na svjetlost koja nas gotovo zasljepljuje. Uvijek komentiramo vrijeme. Razgovaramo o nevažnim stvarima. Nemamo što reći, ali ne možemo živjeti u šutnji. Kada nekoga sretnemo, to proslavimo, sjetimo se dobrih vremena i osjetimo nešto ugodno, ali ne znamo točno što. Nismo uvijek iskreni u tim prigodama. Odmotavamo Arijadninu nit. Ponovno je namatamo u klupko. Kada netko zabije gol, vičemo gol. Nismo ni tužni ni radosni. Živimo u području sjena. Ne želimo umrijeti, ne želimo živjeti. I radimo. Radimo. Radimo. U podne nas puštaju na ručak, moramo se vratiti do dva. Gutamo hranu; žuri nam se. Izlazimo da obavimo kupnju, prolistamo časopise, odemo do banke. Još uvijek postoje banke. Onda komentiramo tragedije od prethodnoga dana, posljednji informatički novitet, proglas gospodina predsjednika Republike. Nastojimo biti spremni za novitete. Svjesni smo da onaj koji nije u toku, riskira da umre živ, da bude zaboravljen. Ne možemo ignorirati ono što svi znaju. Naši se glasovi stapaju. Imamo snažan dojam da naše riječi nisu naše. Tijekom godina polako smo gubili pamćenje. Međutim, ta nam činjenica ne šteti. Naprotiv, amnezija nas pošteđuje osjećaja krivnje i kajanja. Sigurno je da ona odnosi i naša najljepša sjećanja. Ali čemu služe sjećanja? Noću, kada se nebo doima najmističnije, kada život razotkriva svoje tajne, smještamo se u tišini ispred televizora. Najčešće ne gledamo ništa. Palimo televizor, samo zato što ne podnosimo samoću. Strah nas je razgovarati o novim temama. Nikada ne izlazimo van dozvoljenoga. Katkad, jedno od nas prdne. Osmjehnemo se. To je znak. Ipak smo živi. Za hladna vremena umatamo se u deke i nastojimo pronaći jednu ili dvije zvijezde koje titraju u izmaglici. To je lijep prizor. Ali već smo umorni od lijepih prizora. Istina je da smo umorni od svega. Za vjetrovitih noći patimo od nesanice. Zagrlimo se. Ne zbog ljubavi. Nego iz navike. Kašljemo. Dašćemo. Okrećemo se; bučimo pod plahtama. Moramo jedno drugom reći da još ne spavamo. San kasni. Snovi su teški. Nismo u stanju brojiti ovce. Više ne znamo brojiti. Možemo raditi milijun stvari. Budimo se. Tisuće različitih programa. Tisuće opcija. U gradu ima sto i pedeset kinodvorana, devedeset kazališta, osamsto restorana, zoološki vrt, muzeji, noćni klubovi, barovi. Nemamo potrebu nikamo ići. Kako god, svijet će ionako doći k nama. Ne možemo pobjeći. Naviknuti smo na rat i mir. Moramo preurediti kuću, zamijeniti namještaj, kupiti novi auto. Kasnije, moramo preurediti kuću, zamijeniti namještaj, kupiti novi auto. Ako želimo biti drugačiji, moramo biti isti. Ako želimo biti isti, moramo biti drugačiji. I unatoč svemu, mi smo komični. Kuhanje, ispijanje vina, stajanje na kiši – mnoge nas stvari zabavljaju. Smijemo se. Smijemo se zato što patimo od tako jednostavnih boljki. I, dok se smijemo, plačemo. Zapanjujuće smo snažni. Šo