Stavovi hrvatskih građana prema djeci s teškoćama u razvoju

Abstract

Cilj istraživanja bio je ispitati stavove prema djeci s teškoćama u razvoju te razlike u pojedinim aspektima stava (socijalna distanca, osjećanje i ponašanje u blizini djeteta s teškoćama u razvoju) s obzirom na sociodemografske karakteristike sudionika, iskustvo u kontaktu s djecom s teškoćama te razinu znanja o problematici. Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku punoljetnih građana RH (N=600) metodom telefonskog anketiranja. Građani RH imaju izrazito pozitivne stavove prema djeci s teškoćama: 86% sudionika se osjeća donekle ili potpuno ugodno u njihovoj blizini, 93% ostvaruje kontakt pri konkretnom susretu, a 70% ih izjavljuje da nema nikakvu socijalnu distancu prema djeci s teškoćama. Žene se, u odnosu na muškarce, osjećaju ugodnije u njihovoj blizini. Osobe nižeg obrazovanja i starije dobi izražavaju veću socijalnu distancu, ali stariji sudionici pri kontaktu otvorenije pristupaju djeci s teškoćama. Znanje se pokazalo važnom odrednicom stava prema djeci s teškoćama u razvoju, pri čemu sudionici s najmanje znanja imaju najizraženiju socijalnu distancu, doživljavaju najveću razinu neugode pri susretu s djecom s teškoćama te rjeđe ulaze u kontakt ili ga iniciraju. Poznavanje djeteta s teškoćom pozitivno se odrazilo na afektivnu i ponašajnu komponentu stava. Nalazi ovog istraživanja upućuju na prihvaćanje djece s teškoćama u razvoju u našem društvu te ističu ulogu znanja i kontakta u borbi protiv stigmatizacije ranjivih skupina.

Keywords

• djeca s teškoćama u razvoju
• socijalna distanca
• afektivna i ponašajna komponenta stava