Rasprave Instituta za Hrvatski Jezik i Jezikoslovlje (Jan 1997)
TRI TEŽIŠTA U PROUČAVANJU ELEMENATA "STRANOG" PORIJEKLA
Abstract
Autor prikazuje smjene težišta u proučavanju jezičnih elemenata "stranog" porijekla do kojih je došlo, uz odgovarajuće pomake motrišta i promjene metodskog, strateškog i taktičkog instrumentarija, kroz posljednjih oko 130 godina u jednoj "novoj" disciplini koja se još nigdje nije institucionalizirala i koju bismo mogli nazvati transferologija. Njen se "predmet' zasada proučava interdisciplinarno, tj. na osnovi suradnje nekoliko tradicionalnih i jedne isto tako još neinstitucionalizirane discipline koju bismo mogli nazvati (opća i uporedna) standardologija. Kako je ta i politički relevantna a u kriznim prostorima i vremenima ponekad i brizantna, nije ni transferologija mogla uvijek biti pošteđena od vanlingvističkih briga (triumfalizam, po načelu beati possidentes; geslo: once a dialect, always a dialect i sl. "velikih" jezika i "ocvalih imperija" - otpor, emancipacija i "osamostaljenje" "malih" naroda i njihovih jezika). Objašnjavajući modele triju velikih škola (tzv. tradicionalne lingvistike, strukturalizma i varijacijske lingvistike) u razdoblju od cca. 1870. god. do danas, autor nastoji pratiti polaganu evoluciju "sadržaja" opreke "domaći" - "strani" jezični elementi koja je prije otkrića pojma sistem bila proučavana uglavnom interlingvalno, a poslije otkrića pojma dijasistem (s jezičnim rangom) interlingvalno i intralingvalno. Uklanjanjem podsistemskih ograničenja (na leksik i, tek u 2. fazi, na fonologiju) i obuhvaćanjem sociolekata, registara i žargona otvorili su se novi prostori svima koji se bave transferologijom tako da se može očekivati i oformljenje te nove discipline koja će i nadalje korisno surađivati sa srodnim disciplinama (kao što su to npr. kontaktna lingvistika, konfliktna lingvistika, opća i uporedna standardologija i dr.).
