Pismenost nakon decentralizacije. Nudi li Mreža novi oblik pismenosti?

Abstract

Rad će postaviti pitanje nudi li danas Mreža alat za “osnaživanje čitatelja”, kako je najavljivala hipertekstualna teorija devedesetih. Interaktivnost kao “prirodan” oblik pismenosti postala je ideologem razumijevanja elektroničke pismenosti. No je li danas uistinu riječ o demokratizaciji čitanja-pisanja putem odabira smjera, “kretanja” virtualnim prostorom teksta? Rad će naglasiti razliku između Web 2.0 žanrova i koncepcije hiperteksta te razliku tekstualne i vizualne pismenosti. Ono što ćemo ovdje nazvati “topografskom proizvodnošću” bitno se razlikuje od “distributivne proizvodnosti” kakvu danas susrećemo na Mreži. Mreža nije orijentirana isključivo na proizvodnju virtualnog dérivea, trodimenzionalnog prostora kretanja, već je riječ prvenstveno o komunikacijskom kanalu. Umjesto topografije, za Mrežu će biti ključno povezivanje bilo kojih dviju točaka i uspostavljanje kanala “distribucije”. Temelj distributivne strukture jesu mrežni protokoli, prvenstveno TCP/IP protokol koji omogućava peer-to-peer, izravnu komunikaciju dvaju računala. Kanali neovisne distribucije postojali su i ranije, prvenstveno u polju alternativnih ili opozicijskih kultura u obliku DIY praksi, no domet njihove distributivne mreže bio je slab. Mreža je kanal do sada nezamislive fleksibilne distribucije, nehijerarhijski kanal koji (digitalnoj) proizvodnji pripaja dodatnu vrijednost. Politička, ekonomska i kulturalna pitanja redefinirana su arhitekturom te protokolima koji tu arhitekturu definiraju. Protokoli su pravila koja su podređena socijalnom konsenzusu. U tom smislu politička teorija novih medija mora napustiti mit “osnaživanja čitatelja” i krenuti prema složenom tipu materijalne analize ili analize arhitekture te socijalnih pravila koja tu arhitekturu definiraju. Proizvodno-distribucijski subjekti i tekstovi naseljavaju sve mrežne komunikacijske kanale. Bloganje, Twitteranje, Facebookanje, Flickeranje, YouTubanje naših života dio je procesa lifestreama. Dio je ontologije elektroničkog identiteta ultimativni zahtjev za menadžeriranjem života koji se provodi translacijom identitetskih varijabli na Mrežu.