Pisma Samuela Becketta, najveći epistolarni izdavački projekt našega vremena?

Abstract

Samuel Beckett zapamćen je kao književnik koji je bio prilično rezerviran u odnosima s medijima. Pomno je čuvao svoju privatnost, rijetko javno nastupao te davao intervjue i izjave za medije. Njegova nam pisma, objavljena u četiri sveska u razdoblju između 2009. i 2016. godine u izdanju Cambridge University Pressa, stoga otkrivaju posve nepoznato lice književnika koji je korespondirao s izrazito velikim brojem osoba tijekom života. U arhivima i privatnim kolekcijama nađeno je oko 20 000 pisama koja u potpunosti mijenjaju sliku Becketta kao pustinjaka. Pisma otkrivaju da je Beckett bio iznimno dobro povezan s poslijeratnim umjetničkim svijetom te u redovitom kontaktu s nizom bliskih osoba, poznanika i poslovnih suradnika, posebice u trenucima kad se zbog stvaralaštva povlačio u izolaciju.Samuel Beckett četiri je godine prije smrti, 1985. godine, odobrio posthumno izdavanje svojih pisama. Zadatak je povjerio Marthi Dow Fehsenfeld, koja je potom zamolila Lois More Overbeck (Emory University) da joj asistira na tom opsežnom projektu. Uredničkoj su se ekipi ubrzo priključili George Craig (Sveučilište u Sussexu, prevoditelj) i Dan Gunn (profesor komparativne književnosti i engleskoga na Američkom sveučilištu u Parizu). Od početka rada na projektu naslovljenom „Korespondencija Samuela Becketta“ do objave prvog sveska pisama 2009. godine prošao je niz godina, zbog različitih prepreka s kojima su se urednici suočili. Među njima su bili rješavanje pitanja autorskih prava, činjenica da je Beckett urednike zamolio da osobno obiđu sve njegove (živuće) korespondente i upoznaju ih, obim korpusa i pitanje selekcije pisama za objavu te naposljetku, nečitljivost Beckettova rukopisa (zbog katarakte), što je dodatno otežalo transkripciju. Plod višegodišnjeg rada četiri su sveska odabranih, no ne i sabranih, pisama Samuela Becketta. U objavljeni korpus uvrštena su pisma koja je Samuel Beckett napisao u razdoblju između 1929. i 1989. godine, i to isključivo ona koja se izravno tiču njegova književnog stvaralaštva i nude informacije o stvaralačkim procesima. Beckett je izričito zabranio objavu pisama u kojima se spominju pitanja privatne naravi, tuđe nevolje ili se iznosi nečije „prljavo rublje“.