PRAVNO-POVIJESNI PRIKAZ RAZVOJA REGULACIJE INSTITUTA IZMOLJENE POSUDBE U HRVATSKOM PRAVU

Abstract

Nerijetko se u svakodnevnom govoru, čak i u pravnom kontekstu stavlja znak jednakosti između dvaju obvezno pravnih instituta izmoljene posudbe, tj prekarija i posudbe te se naglašava opozivost kao jedina okolnost njihova razgraničenja. Uvažavajući mišljenje pravnih teoretičara prema kojem se pravni učinak izmoljene posudbe može ostvariti primjenom pravila o posudbi, neke od modernih kodifikacija građanskog prava propustile su normirati izmoljenu posudbu kao samostalan pravni institut. Ipak, hrvatski je zakonodavac, vodeći se povijesnom primjenom austrijskog Općeg građanskog zakonika na hrvatskom području normirao institut izmoljene posudbe zasebnom zakonskom odredbom i time ga definirao podvrstom ugovora o posudbi. Vrlo rijetka uporaba ovog instituta u pravnoj praksi, kao i izostanak interesa za pravnu narav izmoljene posudbe u modernoj teoriji građanskog prava, čine prirodu ovog instituta i dalje nedostatno jasnom. Komparativnom analizom pravne teorije, ali i stranoga zakonodavstva koje je poslužilo kao podloga izradi zakonskog okvira posudbe u hrvatskom pravu nastojat će se utvrditi osobitosti izmoljene posudbe te ukazati na slučajeve u kojima je primjena ovog instituta, osobito oportuna. Unatoč sličnosti dvaju spomenutih pravnih poslova posudbe i izmoljene posudbe na koju će se ukazati u radu, temeljna je svrha ovog istraživanja naglasiti važnost svakoga instituta uzimajući u obzir osobitosti koje ih razgraničavaju te potvrđuju kako oba instituta imaju svoju zasebnu svrhu, praktičnu važnost i iskustvo postojanja u hrvatskom pravu.

Keywords

• prekarij
• izmoljena posudba
• posudba
• opozivost
• Opći građanski zakonik