ODNOS NACIONALNIH DRŽAVLJANSTAVA I GRAĐANSTVA EUROPSKE UNIJE U PRAKSI SUDA EU-a

Abstract

Građanstvo Unije, formalno uvedeno Ugovorom iz Maastrichta, praksom Suda EU-a postalo je temeljni status državljana država članica koji omogućuje jednaki pravni tretman svim njegovim nositeljima koji se nađu u istoj situaciji bez obzira na državljanstvo. Cilj rada je istražiti kako je Sud EU-a kroz taj institut širio primjenu prava Unije, u kontekstu odnosa prema nacionalnim državljanstvima država članica, ali i gdje je postavio granice tom širenju u odnosu na nacionalna državljanstva. U tu svrhu, nakon uvodnih razmatranja, analizirat će se problematika stjecanja i gubitka građanstva Unije u interpretaciji Suda EU-a. U trećem dijelu istražit će se pitanje emancipacije građanstva Unije od nacionalnih državljanstava s obzirom na odredbe UEU-a i UFEU-a te s obzirom na praksu Suda EU-a. Na kraju autor zaključuje kako je Sud EU-a uistinu dao snažan poticaj ekspanziji instituta građanstva Unije, ali i kako je i sam postavio granice toj ekspanziji i to upravo u njegovoj povezanosti s nacionalnim državljanstvima, što je i u skladu s relevantnim odredbama UEU-a i UFEU-a.

Keywords

• građanstvo unije
• nacionalna državljanstva
• emancipacija građanstva unije
• sud europske unije