Diacovensia (Jan 2013)
Vjerska sloboda u Bibliji
Abstract
Polazeći od poimanja vjerske slobode, kako je shvaća Europska konvencija o ljudskim pravima, rad će pod temom „Vjerske slobode u Bibliji“ promatrati pravo pojedinca na vlastiti slobodni izbor, prakticiranje i daljnje prenošenje vjerskoga uvjerenja te eventualna ograničenja ovoga prava. Prvo se iznosi odnos Izraelova monoteizma i univerzalizma te njegov povijesni razvoj. Rad potom postavlja distinkciju između vjerske slobode Izraelaca – koji su Sinajskim savezom obvezani na jahvistički monoteizam – i ostalih naroda kojima Stari zavjet priznaje pravo vlastitoga religioznog opredjeljenja, uvijek održavajući etičku zahtjevnost. Novi zavjet s jedne strane očituje Isusovu raspoloživost za susrete sa svim ljudima i odsutnost zahtjeva prihvaćanja bilo židovstva bilo kršćanstva – zapravo se o religioznom opredjeljenju stranaca, koje Isus susreće, i ne govori. No, po silasku Duha Crkva – poslana cijelomu svijetu – izrazit će jasan stav da je pripadnost njoj uvjet spasenja (usp. Dj 4, 12; 1Tim 2, 5). Pavao snažno afirmira postojanje jednoga Boga, kojega smatra spoznatljivim svima, pa i pripadnicima drugih religija, a s druge strane očituje razumijevanje za specifično shvaćanje odnosa monoteizma/politeizma karakteristično za helenistički period.
