KAJKAVŠTINA I OSNOVNA ŠKOLA

Abstract

Među zadacima nastave hrvatskoga jezika, književnosti, scenske i filmske umjetnosti naglašava se »uključivanje učenika u govornu komunikaciju na književnom jeziku« te »razvijanje njihovog jezičnog osjećaja«.1 U kojoj se mjeri i s kolikim opravdanjem - u okviru ovog drugog zahtjeva - izdvaja mjesta za dijalekt, kajkavski idiom? Potvrđuje li se u suvremenoj osnovnoškolskoj praksi Šimlešina konstatacija da se »lokalni govor i dijalekt ne zaustavljaju pred zatvorenim vratima škole«?