Jeka – o jednom rubnom motivu u staroj hrvatskoj književnosti

Abstract

U središtu pozornosti rada nalazi se istraživanje pojavnosti, značenja i funkcije motiva jeke u tekstovima hrvatske ranonovovjekovne književnosti. Rad je peterodijelno strukturiran. U prvom se dijelu govori o pojmu jeke koji su hrvatski pisci različito imenovali. Najprije se analizira priča o Narcisu i Eho iz Ovidijevih Metamorfoza, a zatim se dovodi u vezu s modusima imaginarnoga (jeka, sjena, ogledalo) kao i u vezu sa zrcalnom strukturom. Potom se određuje korpus tekstova (18 predložaka iz 16., 17. i 18. stoljeća) na kojima se provodi istraživanje u odnosu na zadani motiv. U drugom se dijelu istražuje i analizira motiv jeke u djelima M. Vetranovića Čavčića, N. Nalješkovića, S. Bobaljevića Mišetića, F. Lukarevića Burine, M. Gazarovića. U trećem se dijelu istražuje motiv jeke u djelima I. Gundulića, Dž. Bunića Vučića, J. Palmotića, V. Skvadrovića, P. Zrinskog, P. Rittera Vitezovića, F. Krste Frankopana, J. Habdelića, a u četvrtom se dijelu analizira motiv jeke u hrvatskih pisaca koji su bili književno djelatni u 18. stoljeću (A. Gleđević, J. Kavanjin, A. Kanižlić, M. P. Katančić, V. Došen, frančezarija Gospodarica od Elide anonimnog pisca). Rezultati istraživanja svode se na sljedeće – motiv jeke češće se pojavljuje u ozbiljnome kontekstu, a rjeđe u neozbiljnu; vezuje se uz ljubavne, refleksivne, tragične i svakodnevne teme; kao motiv auditivno proširuje prostor, a kao zrcalna struktura funkcionira kao imaginarni dvojnik koji pomaže u samospoznavanju određenoga lika i svijeta oko njega.

Keywords

• jeka
• književnost 16. stoljeća
• književnost 17. stoljeća
• književnost 18. stoljeća