Ars Adriatica (Dec 2013)
Najraniji i rani radovi kipara Rudolfa Valdeca
Abstract
Ivan Rendić rođen je 27. kolovoza 1849. u Imotskom. Odgajan je u vrlo siromašnom okruženju bračkih kamenoloma, a u svojoj najranijoj dobi otkriva dar za kiparstvo i crtanje. Nakon osnovnog školovanja naobrazbu nastavlja u Trstu kod drvorezbara Giovannia Moscota, a potom na Akademiji u Veneciji, gdje je, kao vrlo talentiran student, dobivao mnoge pohvale. Po završetku studija usavršava se u Firenzi, kod tadašnjega glasovitog majstora Giovanni Duprea. Nakon studija živi i radi u Zagrebu, no zbog pomanjkanja narudžaba i katastrofalnoga potresa 9.12.1880. koji razara njegov atelier u Zagrebu, odlučuje se s obitelji preseliti u bogatiji i kiparskim narudžbama skloniji Trst u kojem boravi i radi u dva navrata i to od 1880. do 1899. i 1902. do 1921. Ivan Rendić je bio posljednji umjetnik - putnik koji je poput srednjovjekovnih kipara stvarao svoj opus iz slijeda putovanja, od mjesta do mjesta, nudeći klesarske usluge. Tako je stvorio raznolika, kreativna djela po svim većim gradskim grobljima duž naše obale i unutrašnjosti. Upravo ta razasutost karakterizira njegovu jedinstvenu poetiku koja se iščitava na svakom njegovom spomeniku. Lirski i realno obrađeni motivi, koji kao da su zaleđeni u trenutku svojih priča, uvijek više oblikovani nego klesani u za to im predviđenim arhitektonskim okvirima, obrađenim do najmanjih pojedinosti, čine ga iznimnim umjetnikom. Riječki će uglednici - investitori koristeći rad što riječkih, a što inozemnih graditelja angažiranih na projektiranju i gradnji njihovih investicija, uzimati iste i kao projektante svojih vječnih počivališta. Osim arhitekata za njihovu gradnju, uposlit će i kipare koji su u Rijeci bili u prolazu, poput Ivana Rendića iz Trsta. Blizina i brojni kontakti koji su se iz Trsta odvijali prema Rijeci, potaknut će 1882. suradnju Ivana Rendića s brojnim riječkim poduzetnicima koja je započela s veleposjednikom Josipom Gorupom, a nastavila se sa obitelji Devet 1885., sa obitelji Gelletich-Bartolich-Nicolaides 1886., sa obitelji Ploech 1887., sa obitelji Frana Pilepića 1890, sa obitelji Antonia Stiglicha 1891., sa obitelji Antuna Bakarčića, obitelji Copaitich- Battaglia i Manasteriotti 1892., te Marijom Schalek i udovicom Tonhausera 1896. Godine 1900. podiže nadgrobni spomenik dr.Stanislavu Dell'Asti-Mohović, zatim Giovanniju Fumi 1902., Đuri Ružiću, Andreji Antiću i obitelji Haramija 1905., Ivanu Tomašiću 1907., obitelji Cozulich de Pecine 1914. te posljednji, Ivanu Smokvini 1915. Svi ti nadgrobni spomenici, mauzoleji ili grobne kapele na sebi nose svoje vlastitosti, ukazujući na Rendićevu neiscrpnu energiju i marljivost, trenutak u njegovom stvaralaštvu,njegovu individualnost. Njegove skulpture i forme su pomno prostudirane. Bio je vješt imitator prirode. Imao je izvrstan osjećaj za detalje koje je predočavao usvojenom visokom tehničkom vještinom obrade materijala. No nažalost njegova likovna čistoća i izražajnost ponekad se znala gubiti u preobilnim količinama i bogatstvu ukrasa i detalja, samo u želji da da još više. Njegovi spomenici u stanju u kojem su danas govore o zaboravu i devastaciji. Govore o zaboravljenom umjetniku čija djela i u ovakvom stanju još uvijek plijene pozornost svojom ljepotom. Ukoliko bismo ova njegova kiparska ostvarenja izdvojili u jedan drugačiji prostor od onoga u kojem se nalaze, vjerujem da bismo onda, u tom novom okruženju, znali uživati u profinjenosti njegove obrade motiva, u njihovoj ljepoti, u realnostima scena obrađenih do najmanjih detalja. Ovako, možda iz razloga što se ova njegova djela nalaze na mjestima gdje jesu, ne dobivaju zasluženu pozornost javnosti. Utonuvši u u zaborav, izgubljene monumentalnosti počinjenim oštećenjima, njegovi će spomenici još jednom ukazati na to kako ljudska nebriga zna ponekad prijeći granicu ljudskoga razuma u kojoj onda vrijeme upleće svoje prste pridonoseći mogućnosti da se nečega možemo samo prisjetiti.
