Hrvatski Dijalektološki Zbornik (Jan 2016)
Aleksej Šahmatov i problem posavskoga akuta
Abstract
U opsežnoj studiji K istorii serbsko-horvatskih udarenij, objavljenoj 1888. godine, Aleksej Šahmatov analizira gramatiku hrvatskoga jezika Ignjata Alojzija Brlića (Grammatik der illyrischen Sprache, Ofen, 1833; Agram, 1842; Agram, 1850) s akcentologijskoga motrišta. Iako Šahmatov ne prepoznaje “Brlićevo narječje” kao staroštokavsko, on ipak ističe akcenatsku sličnost među jezikom Brlićeve gramatike i čakavskim narječjem s jedne strane te s ruskim jezikom s druge. No nakon Ivšićeve studije o Brlićevoj Gramatici (Akcenat u gramatici Igńata Alojzije Brlića, 1912) jasno je da je naglasak te gramatike zasnovan na staroštokavskim slavonskim (posavskim) govorima oko Slavonskoga Broda. Osobit interes za Šahmatovljevu studiju proistječe iz činjenice da je on prvi pokušao teorijski obrazložiti otkriće novoga naglaska, koji će poslije biti nazvan novim praslavenskim akutom (neoakutom), a koji se s regionalno-zemljopisnoga motrišta u današnjim narječjima i dijalektima naziva posavskim, čakavskim, kajkavskim, odnosno općehrvatskim akutom. Sam Šahamatov naziva ga “jednoslogovnim uzlaznim naglaskom”, upućujući na činjenicu da taj naglasak, iako štokavski, ne pripada naglasnomu sustavu “Vukova narječja”, tj. novoštokavštini. Pritom se taj naglasak pojavljuje kako na dugome tako i na kratkome slogu. Stoga se može reći da Šahmatov u povijesnome, a donekle i u metodologijskome smislu prethodi Ivšićevu otkriću i razradbi rečenoga naglaska u “posavskim govorima” (Prilog za slavenski akcenat, 1911; Današńi posavski govor, 1913).
