Ne treba im olakšavati

Abstract

Bilo mi je samo devet godina, ali nikad neću zaboraviti dan kad su dali zeleno svjetlo projektu za izgradnju umjetnog jezera i kad smo postali sigurni da će naša kuća nestati pod vodom. Sva sredstva i sve žalbe bili su iscrpljeni i čekali smo još samo da otac uđe u kuhinju i obavijesti nas da je i zadnja presuda bila u korist umjetnog jezera. Vani je padala obilna kiša i monotono šljapkanje očevih cipela kad je ušao u kuću kao da je poručilo, pripremite se, sve će ovo uskoro preplaviti voda, bit će teško hodati ovuda, promijenit će se boje i teksture, ova se lampa nikad više neće upaliti jer žarulje ne gore pod vodom.Sve nas je to pogodilo. Ali njega, koji je otpočetka bio vrlo uključen u borbu, potpuno je pokosilo. Odnos mojih roditelja sve se više pogoršavao i ishodovati odluku koja bi zaustavila umjetno jezero bilo je jedino što je još moglo spasiti stvari, spriječiti naglu poplavu koja samo što nije potopila našu obitelj. Majka i otac to su znali i bili su svjesni da poraženo šljapkanje cipela koje se hodnikom polagano približavaju kuhinji znači kraj jedne ere.