O konceptu početka i kraja u neomitološkoj svijesti

Abstract

Proučavajući pojam neomita, kao suvremene inačice mitoloških koncepata u književnosti i kulturi, nametnula su se brojna pitanja. Zara Minc u svom je tekstu iz 1979. godine upozoravala na neomitološke romane ruskih simbolista, kada svijet umjetničkog teksta počinje sličiti mitu (Minc), a istaknuti proučavatelj mita Eleazar Meletinskij ukazao je na važnost novog mita u europskoj književnosti, misleći pritom na romane F. Kafke, J. Joycea, T. Manna i dr., jer proces mitologizacije nastaje kao posljedica razočaranja u ranije umjetničke, znanstvene i druge koncepte, ponajviše pozitivističke (Meletinskij). Vadim Rudnev u Rječniku kulture 20. stoljeća uvodi termin „neomitološke svijesti” kao glavne okosnice kulturnog mentaliteta novijeg doba. Neomitologizam je nastao kao reakcija na pozitivističku svijest 19. stoljeća, pa je gotovo sva književnost 20. stoljeća povezana s mitom, jer bježeći od racionalnog i znanstvenog (logos), stremi iracionalnom (mitos). Suvremena se književnost s jedne strane okreće izvorištu, početcima i postanku, a s druge je strane upućena na budućnost, na projiciranje kraja kao novog početka. Težište na kraju kao novom početku jedan je od osnovnih neomitoloških koncepata koji se obrađuju u ovom bloku i koji stoga i nosi naslov Pogled u budućnost. U suvremenoj kulturi, kako tvrdi Ahmetova, „mitološke predodžbe ne nestaju, nego se transformiraju i adaptiraju novoj kulturno-povijesnoj situaciji” (Ahmetova 10). Najvažniji koncept (neo)mita jest onaj o početku i kraju ili kozmogonijsko-eshatološki, koji podrazumijeva stvaranje (prijelaz iz kaos u kozmos) i razaranje (Strašni sud, Apokalipsa, prijelaz iz kozmosa u kaos). Kaos je univerzalno načelo i početak svakog mita i svake religije. Tek se iz kaosa kao polazne točke i ničega rađa kozmos koji teži uređenju i nekom obliku osmišljenog završetka, što ujedno znači da se svaka mitologija i religija u svojoj osnovi bave početkom i krajem. Dok je u mitovima središte interesa usmjereno na početak, na stvaranje svijeta, čime se tumači postojeći svijet, biblijska kozmogonija usredotočena je na kraj (vidi: Užarević). Središnji je fokus biblijskoga teksta stavljen na spasenje ljudskog roda. Svijet je stvoren prema određenim zakonitostima koje potvrđuje božanska instanca, posebice uz naglašavanje i ponavljanje „I vidje Bog da je dobro” (Biblija, Post. 1.1-1.31), što je legitimacija učinjenog. Biblijski tekst, gledajući u cjelini, nije usmjeren na prošlost, na samo stvaranje koje je pisano kao izvještaj (vidi: Biblija, Post. 1.1-2.4a) u Knjizi o postanku, nego na komunikaciju Boga s čovjekom i zapravo na Sudnji dan, čime se zapravo sumira pobjeda dobra nad zlom. Kraj se tako nameće kao težište religijske svijesti, upravo zato što je kraj ujedno i novi početak. Kraj stoga ne znači uništenje, on je nada u novi Kristov dolazak i zapravo svaki početak. Nije neobično da se koncept kraja održao i aktualizirao u suvremenoj kulturi koja vapi za nadom u mogući novi početak ili neku vrstu nove (utopijske) nade. Profaniranje, nerijetko ironiziranje i travestiranje sakralnog koncepta zapravo je u svojoj suštini blizak upravo apokaliptičnom težištu (u smislu nade u novi dolazak). Suvremeni (neomitološki) tekst koji je umnogome desakralizirao koncept kraja-početka ili smrti-uskrsnuća, kao možda najsnažniji mitologem postaje otkošten mit ili mitska struktura bez „mesa”, bez sakralnog uporišta, zadržavši pritom obilježje mitskog diskursa.